IZ TESPIHA
O fenomenu kada slijepci drže glavu podignutu u pravcu sunca, kako bi se jedna sunčeva ili svjetlosna zraka mogla dole odbiti od njihovih lica i tako im osvijetliti put kojim idu, i o fenomenu da najbolje vidi onaj koji žmiri.
Opisujem te štapom slijepca
I veselim se toj novoj vještini,
Zadivljen savršenstvom tvog postupka.
Katkad mi u ruku tutnu novac,
Cigaretu, novine, slike golih žena
I mogu potvrditi tačnost tvrdnje
Da zraka sunca od lica kad se odbije
Put dole pokaže.
I već imam vijesti o tebi!
Čine se nevjerovatne
Ali ljudi te takvog vide,
Jer ne griješim
Niti u jednom detalju
Opisujuć te štapom slijepca
Od čega savršenije sprave nema.
IZ TESPIHA
O potrebi da se voljena neprestano poredi s nečim što trenutno pada na pamet.
Vidim li vjerenicu,
Istog časa pomislim na tebe.
Koliko mislim na tebe
Moralo bi biti
Da neprestano viđam vjerenicu.
A nema ih toliko
Ni da se udruže svi svjetovi,
Ima samo brzina vjetrenjačina
Kojom postaješ svaki predmet
Što nepomičan oko mene
Ko moja tuga stoji,
Ili se približava
Ili se udaljava,
Tada najviše nalik tebi.
Umoran ko predmet
Iz koje je izašla svaka sličnost
Sa bilo čime
Odustajem od potjere
Za boljima od sebe.
Gdje god da krenem
Sve je svezalo na sebi
Jednu misao o tebi.
Kad klonuo svemu nađem mjeru
I sve zbrojim
Ja više nego tebe ljubim
Ono čim te poredim.
IZ TESPIHA
O tome kako se ne ispuni ono što zaljubljeni jedno drugom svaki čas obećaju i kako slast obećanog ometa u tome da se u sve posumnja, osim u ono u šta nema sumnje.
Nikako da se smrknu dani!
Stvarima koje mrtve leže oko mene
Svaki je dan Sudnji dan.
Mrtav i ja po cijeli dan hodam.
Da su mjesto dana noći
Ni tamo se
Ne bi razdanilo.
Ništa se ni s čim
Ne smjenjuje više
Samo istost traje
I jedva čujno disanje.
Hoću da pucam u tebe
Kad god pomeneš
Neko buduće vrijeme.
