SENKE NAS MIMOILAZE
Jednog dana srešćemo se
kao brodić od hartije i
lubenica što se hladi u reci.
Nemir sveta biće
uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i s fenjerom
približavaćemo se.
Jednoga dana vetar neće
promeniti pravac.
Breza će poslati lišće
u naše cipele ispred praga.
Vuci će krenuti za
našom nevinošću.
Leptiri ostaviti svoj prah
preko naših obraza.
Jedna starica svakog jutra
pričaće o nama u čekaonici.
I ovo što sad kažem
već kazano je: čekamo vetar
kao dve zastave na graničnom prelazu.
Jednoga dana sve će nas senke
mimoići.
Preveo sa makedonskog Duško Novaković
BRZ JE VIJEK
Brz je vijek. Da sam bio vjetar,
gulio bih kore stabala
i fasade periferijskih zgrada.
Da sam bio zlato, skrivali bi me u podrumima,
u meku zemlju i među slomljene igračke,
zaboravili bi me očevi, a njihovi sinovi
trajno bi me pamtili.
Da sam bio pas, ne bi me bilo strah
prognanika, da sam bio mjesečina, ne bih se
bojao smrtne kazne.
Da sam bio zidni sat,
skrivao bih pukotine na zidu.
Brz je vijek. Preživljavamo slabe zemljotrese
gledajući prema nebu, a ne prema zemlji.
Otvaramo prozore da bi ušao vazduh
s mjesta gdje nikada nismo bili.
Ratovi ne postoje, jer svaki dan neko
ranjava naše srce. Brz je vijek.
Brži od riječi.
Da sam bio mrtav, svi bi mi vjerovali
kada šutim.
Preveo sa makedonskog Borislav Pavlovski
