OČEVE PRVE CIPELE
U dnu ormara, zapravo pod zemljom, pored korijenaka
bukve od koje će ormar tek biti napravljen
nalaze se očeve cipele.
Crne, iznošene, od tanke kože, dvije suhe šljive
u kojima se gibaju očeve grančice, pucketavi članci.
Bile su to prve njegove cipele koje pamtim.
Ne, naravno, njegove prve cipele.
Iz njih se nije izuvao, bile su već srasle uz kožu,
žive, voćaste, mineralne. Za ljeto i zimu.
Ni na kraj pameti da ih zamijeni novima.
U ormaru su još živjeli obitelj žohara, jedna desetina mrava
i biljne uši. Cipele su bile noine arke malim kućnim nametnicima
prenoseći ih iz jednog dana u drugi.
Jednog dana majka dohvati cipele za njihove veoma delikatne uši
i izbaci ih napolje.
Otac se nije protivio nego je nabavio nove, obične muške cipele.
Crne, prve cipele, s navučenim ušima, bez osjećaja poraza
otišle su u šumu. Baš kao što je otac
godinama najavljivao: dosta mi je svega, otići ću u šumu.
Postale su zemlja, drvce, možda čak i grm s gorkim plodovima.
Cipele u kojima su rasle očeve kćeri
i mnoge druge pustopašne rečenice.
TERORIST
Točno je 18 sati u Minneapolisu.
U dvorani za osumnjičene ja i punašna crnkinja.
Ona unosi „hranu, zmije i insekte“ u SAD.
A ja sam siromašna udavača.
Gospodin Kai gleda me odozdo u oči.
Otvara moju torbu punu miraza.
U njoj se bijeli sumnjivi rukopis.
Želi znati što će mi 200 papira natipkanih na čudnom jeziku.
To je fascinantna rekonstrukcija života
Našega Spasitelja, kažem u sebi.
Drhtim, znojim se.
Prihvaćam ulogu nevjeste-terorista.
Nakon sat vremena otključavaju vrata.
Posvuda miris palmina ulja.
Stopala propadaju do gležnja u aerodromski tapison.
Odbacujem željezne proteze iz domovine i
tonem u ružičastu milost.
