REGINA OLSEN
Povjeravao sam ti se, u noćima poput ove,
nikad ne imajući objašnjenje. I ovaj razlaz,
(koji te razdire, vidim) kao da se nekom drugom
dešava. Što si ostavljena, ja, zapravo, i ne znam.
Tek, mjesecima sam tvoju pojavu čuvao,
kao neko sjećanje na život. A sad, kad bi trebalo
da sam izvan svojih čula, znam da su moje misli
savladale tvoje nježno biće. Ja ne razumijem
tvoju tugu. Ti ne razumiješ moju namjeru -
sve ostalo je izigrana ljubav. Ti si ostala živa statua,
što iza baštenske kapije dokolicu polako pretvara
u smrt. A ja, ja sam vitez jednog savršenog bjekstva,
kome mučni razum ne dopušta da ljubi.
I tu se ruši kraljevstvo. Moje prilično bijedno kraljevstvo!
JESEN 2007
Sasvim običan je početak teksta:
dolazi jesen – ono doba koje se u meni odavno nastanilo.
Dolazi jesen i dobro je da upravo sada
pišem pjesme koje niko neće čitati.
Pišem pjesme po načinu zaboravljenom,
koristim dnevnu maglu, rano veče,
oblake koje prisvajamo kao da su nam blizu.
I sve ono što ovim mjesecima može biti svojstvo.
Sada prostorom vladaju neke sive boje
koje ostavljaju slabo nasljedstvo našim riječima.
Grad je prekriven zagonetnom prostirkom od jeseni,
to je dobro da se prekriju različiti stidovi.
Pišem pjesme zaboravljenim načinom,
jer dolazi jesen, jer niko neće čitati.
Ali, ko mari još za godišnja doba,
ko mari za pjesme,
za slike pejzaža ispod crnog neba,
neba kojeg ne stvoriše ni pjesnici ni alhemičari,
pejzaža kojeg na kalendarima obično imenuju novembrom.
Za maglu koja se prečesto pojavljuje u mojim tekstovima,
a da ja ni ne znam zašto, niko ne mari.
Tek, spominjem maglu, kao da ću u njoj nestati.
Jesen je, godina 2007-ma.
Za svakog ima po nešto:
duge noćne arije za one koji imaju čega da se sjećaju,
kratki, oholi rezovi za nemirne i nestrpljive,
studene kiše za nježne, utihle duše.
Što li je spremljeno za one poput mene,
koji žude za nekim starinskim rječnicima,
za one kojima ostaju samo prepiske sa mjesečinom.
Sve muzike su tu, jer dolazi jesen, sa svojim varkama.
Iz sobe, sjeverne sobe,
gledam prozirne kapi kiše:
to se nebeske vode nepravilno spuštaju na moje prozore,
na moj život jesenji.
Za jesenjih dana život može ustupiti mjesto stihovima,
iza takvih dana ostaju samo nade koje će uskoro gasnuti
ili otići u bolje vrijeme, u ljepše godišnje doba.
Jesen je: otići nekamo?
U nade kojih nema,
u godine kojih se sjećamo,
u godišnja doba koja nestaju, kao što nestaje i ova pjesma,
jer ovdje se samo ispisuju riječi
da jesen dolazi godine neke, sjutra već nevažne.
Jesen, sa svojim varkama i licem rođaka,
obasipa naokolo čudesne boje i potom ih briše:
to surovo nestaju maštarije rođene prošlih mjeseci.
Tako i duše naše obučene u različite boje
ulaze u jesen.
A otuda, mislim, više nikome neće biti potrebne.
JOŠ JEDNO VELIKO SPREMANJE
Na mjestu gdje su se nekada nalazile moje knjige,
– moja odabrana božanstva iz različitih godina,
sa raznim potpisima, naslovima,
raznim mirisima i doživljajima,
nekad osjećajnim i dirljivim,
a najčešće uobičajenim, kurtoaznim posvetama -
na tom mjestu, dakle,
sada stoje uredno posloženi stolnjaci.
Čisti vez neznanih gospođa zamijenio je
ono što nekoć bijaše moj istinski dom,
moje čitalačko utočište,
mjesto gdje se tako pouzdano skrivah od svijeta.
Godinama. Različitim godinama koje odoše
u slova koja nikome ništa ne znače.
Mjesto gdje sam sebe pothranio,
sada je središte kućanskih efemerija.
Knjige koje su me učinile ovakvim kakav jesam
danas su negdje drugo, izvan mog pogleda.
Knjige koje je otac donosio iz zagrebačkih knjižara,
tako dragocjene i mile, te očuvane knjige.
I one pohabane koje sam kao dječak uzimao
iz hladne biblioteke »Njegoš«, u mom hladnom gradu.
Tamo gdje su bila prevedena izdanja
knjiga do kojih sam nekad posebno držao,
sada nepomično stoje čaše od češkog kristala,
porculanske šolje za kavu koje se rijetko,
baš rijetko koriste, tek kada dođe neki gost izdaleka,
ili odnekud u vrijeme popodnevnog odmora
moja majka razmišlja o tome
da će nas stvari koje čuvamo nepravedno nadživjeti.
I knjige valjda pripadaju tim mrtvim-živim stvarima.
Tako dragocjene i mile, te čuvane, sada već stare knjige.
Ipak, stoje ponosno srebrni svijećnjaci,
na mjestu gdje bijahu moje knjige.
I jedna posuda za crveno uskršnje jaje
koje čuva našu kuću, kuću iz koje sam otišao.
Ti mrtvi predmeti nadmašili su sve moje svete knjige,
svete knjige dana mojih prvih čitanja,
svete dane prvih knjiga koje sam posjedovao,
iz doba kada se nije dolazilo lako
ni do knjiga ni do ljudi.
Na mjestu gdje su se nekada nalazile moje knjige,
sada stoje bezvrijedne figure
koje su redovno donošene sa putovanja:
bijeli minijaturni lik W.A.Mocarta,
mali reljefi Venecije, Bleda, Krakova,
Monpeljea, Trogira... Jedan šimšir list,
suve margarite, mali hercegovački stećak,
uspomena sa jezera Komo,
tamo gdje sam želio otići da umrem.
Ili mi se čini da je sve to tako.
Nekad, sa putovanja donesena,
ta malena skamenjena sjećanja podsjećaju na druge zemlje,
na drugog mene.
Tako sam i ja možda skamenjen
u čekanju da dođe glas iz nekih drugih vremena.
A ti dragi mrtvi predmeti koji su
nadmašili moju negdašnju biblioteku,
nadmašiće i moje postojanje.
Na mjestu gdje su se nekada nalazile moje knjige,
biće dovoljno da uskoro postavim
jednostavno i lijepo uramljene
crno-bijele fotografije nekoliko mojih omiljenih svjetskih pjesnika.
I da napišem riječi moje majke da će nas
stvari nas nepravedno nadživjeti.
*
Nikada nećeš znati kako su slomljena jedra, moja jedra,
od trenutka kada sam čekao posljednje dane avgusta
i tvoj odlazak.
U vjetrovima Sredozemlja
odjednom su nestala sva moja priviđenja,
obilje načina na koje sam te zavodio.
Dane u kojima te ovoga ljeta ne vidjeh,
odmah po tvom odlasku,
svrstao sam u najteža prokletstva.
Stihovi koje sam o tebi napisao
već sada pripadaju jeziku koji niko ne želi da razumije.
Ja sam samo uporno slagao svoje najljepše čežnje,
kao što su proteklih mjeseci,
za vrelih dana na crnogorskom primorju
umorni zidari gradili kuće koje nikada neće vidjeti.
Čežnjama sam dao siguran dom,
a ti i ja - ostali smo beskućnici,
poput ovih stihova kojima ne možemo naći pravo mjesto,
a niko ih, mislim, neće prisvojiti,
neće ih sa sobom ponijeti
na neko ljepše i sigurnije mjesto od ovog:
Sve je ovdje tako jednostavno bolno otkad nijesi tu.
*
Nikada nećeš znati kako riječi nedostaju,
kako jezici bivaju oskudni
kada moraju dodijeliti slova imenu tvoje ljepote.
Ja sam po Sredozemlju počeo nositi tvoju fotografiju,
baš po zemljama koje je Gospod podario najljepšim likom.
Ali niko od mojih prijatelja,
raznovrsnih umjetnika i mistika,
uopšte ne vjeruje da si ikada postojala.
Niti bilo ko od moje braće desperadosa
koji na način bolan i dostojanstven
poništavaju svoje živote, slično meni,
- u to ne može da vjeruje.
(Sjećaš li se, i mi smo, donedavno,
gradili božanstva samo za sebe?)
U tvoje postojanje, ni vjernici ni ikonopisci
nikada se ne bi zakleli, tako su mi rekli.
A ja nosim tvoju fotografiju po Sredozemlju,
po gradovima sazdanim od povijesti i ljepote.
Tek poneko povjeruje samo u ovu pjesmu,
u ovaj red od tuge, u ovu noć od pjesme.
KIŠA, MRAK I NIČIJA PJESMA
Ostani večeras, vani je kiša,
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena.
Vani je kiša, i mrak.
I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras.
U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali,
Žilijet Binoš ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča.
Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav.
Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspeš u sred moje priče
o prokletstvu auto-ceste kod Ingoldštata,
o onim magijskim Draženovim pokretima.
Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.
Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas.
Pa šta ako ove noći ostaneš:
iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.
Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj,
- istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.
Biti srećan - i danas čini samo nesklad sa razumom,
zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje.
U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Žaka Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć.
Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo.
I veselimo se nevremenu.
Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.
NEDOVRŠENI EPITAFI NIKŠIĆKIM PJESNICIMA
I
Kako su samo te uklete godine
gotovo u pravilnim razmacima
i sa predvidljivom surovošću
odnijele one
koji su tako smjelo
i tako različitim načinima
ismijavali život.
U ovom trajno pijanom gradu
rastuženom i veselom naizmjenično
bilo je življenja čudnih, najranjivijih.
Šta je iza njih ostalo
do rijetkih i nekad razornih
anagastumskih legendi
kojima njihovi duhovi odnekud i dalje,
vjeruj mi, udijele poneki podsmijeh.
Ova sjećanja
onda neka ostanu,
sjećanja iskrena i nepouzdana...
Sjećanja koja ćeš dopisati možda.
V
Bilo je drugih osveta
možda i težih
prema ranjivim junacima moga grada
koji su jedan po jedan nestajali
ostavljajuć’ vrtoglava sjećanja
i živote kao žrtve u mjestu.
Sličnih bi epitafa bilo još mnogo,
možda najviše -
o, čuda!
posvećenih živima.
Jedan po jedan nestajali su i gradski čudaci
i naše vrijeme sa njima:
tako smo postali ista generacija.
Još si u mom dahu, Grade - više nego ikad,
tvoje ulice otvaraju ožiljke i nekadašnje nade.
Istim ulicama idem
i ova sjećanja koja tebi predajem
pokušavam učiniti zajedničkim, našim.
Nikšić je i u njima, pjesnicima tvojim
na smrt povrijeđenim,
u prahu njihovom, koji nam je u srcu,
kao što nam je duh tvoj u srcu i u nozdrvama,
duh koji ne odmiče od mjesta ovog
što podstiče na uzaludnost i patnju.
Sjeti ih se, Grade,
bar kada svečano ruho obučeš
i uzorne građane počneš prozivati.
Ispiši cinoberom imena njihova,
bojom tvojih starih, otmjeno urušenih, krovova.
Otkrij iz tog istog cinobera
djela njihova nevina i trajna.
Pokloni se tim razasutim i vrijednim riječima.
Kao da sebe i svoje znamenitosti gledaš,
Grade,
kad u magnovenju ti se jave
oni koji su u nekom mraku daleki i slobodni
i koji tvoja svjetla nikada više neće vidjeti.
Zapitaj se tada makar,
imaš li prava na zaborav.
Pa sinovi tvoji su to.
TVOJIH ŠEST GODINA
Kako bi se po nebu moglo crtati, pitaš.
Tako je počelo naše putovanje do mora.
Uz put, vidiš morskog psa, pa nekog šarenog, ogromnog zmaja.
Maštaš tako lagano
i sve nas pokrećeš na neka pitanja.
I zbilja, samo nebo se jutros namjestilo da se po njemu
mogu nacrtati razni oblici.
Smišljaš oblike koji se mogu crtati po nebu,
smišljaš nebu boje.
Na putu ka moru,
na čas nailazimo na maglu.
To je samo sunce povrijedilo oko, kažeš.
I crtaš taj prizor
po staklu. Mjesec se mijenja s onim drugim, kasnijim.
A onda moliš sestru da prestane s plačom,
jer će joj se potrošiti suze.
Tako i bude, ubrzo.
Kad se prostre dio Jadrana pred nama
kad se i po moru može crtati, kao po nebu.
Pred nama se konačno stapaju
mnoge boje, plave boje.
Mnoge od plavih boja. Nekad sam čitao
kako gaučosi razlikuju mnogo sivih boja,
mi vidimo plave, sakupljamo ih po moru,
čak i oni daleki brodovi nanose nam ih po vidu.
Kako se more dotjeralo,
na kraju zaključiš
u ime svih.
Kako se samo more danas dotjeralo...
TVOJIH PET GODINA
Pitaš me : ima li mozak ruke,
I na stotine drugih, neobičnih pitanja...
I pitaš: ko je stvarima dao imena-
ko suncu, ko mjesecu, nama, zemlji...
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš...
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.
Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.
I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči...
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.
I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja,
moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Što bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.
A ja još o magli,
o onom suncu koje je povrijedilo oko.
UDALJENA SJEĆANJA
Kad nam glasovi ostare
i kada se uspomene udalje,
onoliko da ih jedva možemo prepoznati...
Kada riječi ostane dovoljno
tek da se prizovu
ona udaljena sjećanja.
I mi sa njima...
Tada ćeš me možda najviše trebati.
A ja, ja ću samo misliti
zašto ti trenuci
nikad neće biti naša sjećanja.
Zadržati ono vrijeme -
to nijesam uspio.
I one priče koje smo radosno smišljali
trajale su duže od nas.
Sve što je bilo u međuvremenu,
dešavalo se brzo i opasno.
Kao da sa nekim snove zamijeniš.
VODENE BOJE
Po ovim slovima pada kiša
i ne događa se ovdje ova pjesma.
Sakrio sam njene riječi,
zahvatio od jedne noći,
od vodenih boja i vjetrova bezimenih.
Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provansi.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.
Nekad pjesmi ne treba riječ,
nego trenutak. Nekad samo kiša.
Nekad samo treba da se vratiš.
Pa riječi postaju daljine
rasute po poljima lavande, negdje u Provansi.
Kao da su iz neotkrivenih jezika.
Kiša udara po slovima
i ne događa se ovdje moja pjesma,
ali događa se upravo sada.
Ne, vremena već ne možemo mijenjati.
Ni kišu koja ne zna da prolaziš kroz nju
i ideš pravo ka pjesmi.
I tako me pouzdano vraćaš
u događaje koji se nijesu ni desili
u nesanicu
u naš nepostojeći grad.
Vraćaš me u divne slutnje
u riječi koje nikada
jedno drugom nijesmo izgovorili,
u ovu pjesmu pisanu u dvije ruke.
MJESEC S OGREBOTINOM
Pomišljaš kako su nepotpune noći bez mjesečine,
i mjesec bez ožiljaka. Na jutro bez obaveza pomišljaš,
na nešto što vjerovatno ne postoji.
Samo kad se sjećanja ne bi zaigrala
iza svakog ćoška. Iz svake rečenice.
Niotkuda vrebaju. A kad ti zatrebaju, odmah im se prepustiš.
Zato pristaješ na takvu mjesečinu.
I na takva jutra.
Da se nađemo mjesec i ja, besmisleno je.
Jer ja mogu samo da čekam i da zapisujem pjesmu,
onu koju mi mjesec kazuje.
Mjesec s ogrebotinom na (mojoj) duši.
To je dobrovoljno progonstvo mjeseca.
Mjeseca, koji je jedan od nas.
RAZLOZI SRCA
Hodali smo ka već ispisanom životu
u ozarje toplo, u neki začarani predio.
Tamo sam mogao da izgovaram riječi koje voliš
narječjem srca. Samo u njemu postoje razlozi.
Prolazili smo kroz mjesečeve mijene
kroz pomjerene sate i iznenadne drhtaje.
Izgovarao sam sve to to narječjem žudnje.
U strast jednog svanuća
već smo napravili drugačiju podjelu zamjenica:
kako smo se samo odučavali od umiranja.
Od one noći kad smo razmijenili prve rečenice,
riječi nalazim zapisane gdje god da pogledam.
Kao kad ti izgovaraš moje ime
pred tvojom sanjivom ulicom
i to malo slova rasporediš po vazduhu
da ih od tada svake večeri sakupljam,
da dolazim po njih i kad nijesi tamo.
Sad moje riječi cure kroz tvoje prste,
odlaze nježno u one naše predjele.
Kroz tvoje prste ka jednom ispisanom snu.
