Vidimo se u Poeziji Poezijo Tvoja i Moja
U Poeziji Poezije
Koje je više od
Svih metafora
Svih kapljica
Od neprekidnog vira - nedovira
Od Rubensovog bljeska tijela
I Rembrantovog bljeska duše
Vidimo se tamo đe si oduvijek
I đe ćeš
Vidimo se u poeziji koja
Prohuji
I vrati se
Kao da će je tek biti
Iziskrit novim imenom
S neposustalim dahom
Što je više nema
To je više
Što se više traži prećuti
To se više uznosi
Ostajući
Označena svojom neoznačenošću
S kosmičkom idejom i praidejom
Na svom izvoru
Vidimo se u mom i tvom porijeklu
U posmrtnom disanju
Vidimo se u tvom okeanski
Onebešenom vidu
Vidimo se u tvom previranju
Dok ljubomorno čuvaš svoja najveća
Poezišta
Za neki drugu priliku
Za neko drugo nepojmljivo doba
Ostavljš postrance svoje tajne
Za nekog koga neće biti
Primjećujući neprimijećeno
Pamteći što se ne pamti
Ako ima kosmogonije i njenog dvojstva
Onda si
Ako ima nemoguće hermeneutike
Onda si samo
Ako se rađaš i kad mi polaziš grob
Gledamo se
Ako si u raljama vasionskih cvjetova
Sigurna si
Ako si tuga iz djetinjstva stigla
Sa zakašnjenjem
Onda smo
Ako si zaštitnica
Sva si ledolomnica
Ako si i u mrtvom martovskom danu
Ti imaš nešto
Ne plašiš se
Iznenadiš
Ti si kao tišina na grobu Pabla Nerude
U njegovom kućnom vrtu
U Isla Negru
Ako prohujimo
Nastaćemo
Ako smo na gubitku
Viđećemo se
Ako gorimo kao plamen odovojen
Od sopstvene svijeće
***
Boli te smrt poezijo boli
Boli te univerzum
Boli
Provucimo se poezijo
Proglasimo se
Makar između nekoliko stoljeća
Između nekoliko Ovidijevih stihova
Makar između svih procvjtalih trešanja
I ostanimo nasamo
Ispod svih
Da nas samo njihove popadale latice
Vide, dodirnu
I uzmu pod svoje
Živjesmo
I kad nas ne bi
Zato se rađaš i rađaš
I javljaš javljaš
I dosežeš đe se doseći ne može
Kroz svoje tišine i pukotine
Kao zvijezde padalice
Otkrivajući smrtište
Odvijajući poezište
Svoje toteme u totemima
Neukrotiva
Tražena
Ti si ona koja govoriš
A ja ko moli
Odajemo se i donosimo
Ne znajući kako i zašto
Ako postoje tri vječnosti
Onda si
Ako doneseš i odneseš sve maslinove
I vrbove grančice
Ako si zvjezdoputna
Tu si
Obojena u morske talase
Ako si viđela kako vjetar stvara vijavicu
Od oprašenog cvijeta
Onda si viđela svoje rojenje
Pjevanje u pjevanju
Svoj ishod
Vrijeme izvan vremena
Nek budeš tamo đe jesi
Vidimo se Poezijo
Vidimo
Vjekorječno zvjezdoćutna
Svjetopise tajnom osvojen
U razgovoru sa Bogom i Heraklitom
Od Veda do Veda
Od Baha do Baha
Od Šumana do Šumana
Od Vagnera do Vagnera
Od Rahmanjina do Rahmanjina
Zato te ima u svoj svojoj inverziji
Zato te ima i tamo đe ne bi
Zamjenjujući nestale glasove
Uvjeravajući se
Ja sam tvoj bogumil
Neću da utrneš
Gnjevni smo jedno na drugo
Ali je to lijepi gnjev od kojeg se
Dotičemo i umičemo tokovima
Vasionske opredijeljenosti
Ti nijesi srca junačkoga
Već šum vode u gori zelenoj
Tamo đe vidiš samu sebe
Iznova
Kad hoću da te sagledam
Onda smo na vidiku
Koji čeka svog vidotvorca
Vidimo se
Kroz Dvije trešnje i Dva oraha
Koji rastu jedno pored drugog
Vidimo se kroz dvostruke bijele magline trešnje
Koje se prve jave
A zatim kroz dvostruki crvenkasti cvijet oraha
Kojeg skoro niko ne primjećuje
On je iza trešnjinog obzorja
Njen kosmički sabarat
Čekajući moj spomen
Vidimo se u nekoj ravnodnevici
Mog i Tvog neba
U nekom simbolu u kojem ćemo
Da se divimo i strepimo
Neka si kao čaša bistre vode
Koja se pretvori u čašu žuči
I još brže u čašu vina
Neka si takva darodavka
Nek se imenuješ od same sebe
Nosim te nosiš me
Padam ti na koljena
Stžući do zaoblačja
Kako bi drugačije
Kako
Jemstvo mom neuzvraćenom jemstvu
I sumnja koja te neprestano donosi
Ako sam osuđen na smrt
Ti me odlažeš besmrtnošću tvog lišća.
Vidimo se Poezijo kroz Tvoju i Moju poeziju
Kroz poezište poezišta
Kroz veliko zasebište
Kroz njegovo gradilište
Kroz Parnas u Parnasu
Kroz tvoje ognjište u središtu svega
Do kojeg dopiremo i zapiremo
Izvlačeći nit po nit
Kroz iglene uši svijeta
Odabirajući za svog filozofa
Samu sebe
Kao svoje poslanje
Kao vječitog prestupnika
Vječnosti
Toliko te je mnogo da bi te bilo
Toliko malo da bih te ostavio
Ti ne zaustavljaš Mlad mjesec
Ti si njegova vječna porodilja
Vidimo se u Poeziji
I prije i poslije
Obnovljiva neznanim
Tajnim vijećanjem sa tajnama
Neostavljiva
Iskrsla iz ogleđa i zagleđa
Kao svemogućnosti u nastajanju
Kao opstana
Carstvo svih carstava
Svodeći svoje nasljeđe
Na magloviti krug pred dolazak
Neizbježnog svemirskog vjetra
Boli te poetsko znanje
Prekriveno ljepotnom suzom
Onda si kao šumovita nenaseljena obala
Ka kojoj idemo
Vidimo se Poezijo kroz moju smrt
U tajanstvu razmeđenog mitskog mora
S vječitim prisustvom crvene mjesečine
Tamo đe je tvoje vrijeme moje
I đe ne mogah da ga ocjelovim
I zastupim pred sobom
Koliko gođ to hoćah
Koliko morah
Koliko stradah od samog sebe
Koliko se preobraćah
Koliko okeanskih putokaza viđeh
I koliko imah poetskih vaseljena.
Koliko bijah tvoj rob
I žrtvenik
Koliko mi otvaraše Velika Vrata
I prelaziš preko svog praga
I koliko mu se iznova vraćaš
I koliko se više rađaš
Imajući ličnu svojinu nad svijetom
Uviđajući se
I koliko gođ bijasmo na istom
I koliko bih ono što jesi
I koliko gođ te ne bi bez mog trena
I koliko gođ ne zapamtih ni jednu jasnoću
I koliko gođ bivasmo na vječitom
Četrdesetdnevnom iskušenju
I koliko gođ me prihvata
I vraća pod tvoje obeliske
Nek budem sjenka koju si donijela
Ne čuvaj se od bjekstva
Ono će te donijeti
I bićeš svjetlost koja plače
I ispred i iza mene
Nek živim
U tvojim podvodnim
I nadvodnim odsjajima
Toliko si mirna i virovita
Kao da nijesi nastala
I kao da kažeš:
Sve je to moja stvar
Sve sam to
I ne misli na kućišta
Već na njihov duh
Iščezavajmo u zajedničkom
Smisla i besmila
I našeg povratka u njihova predvorja
Vidimo se poezijo
U tvojoj oksimornskoj hajci na mene
Na moje poželjne i nepoželjne svjedoke
Dok se složno dozivamo
Zaviseći od dodatne misterije
Tamo đe te očekuje cio svijet
Vjerujući da smrt nije smrt
Hodajući po mirnoj vodi
Kao po osvojenoj materiji
Ti nijesi đevojka na tenku
Već vječita đevojka u vječitoj đevojci
Ti tražiš spasenje od svega
I uvijek preduhitriš nekom novom stazom
Nekim viškom milenijuma
Nekom lijepom bolešću
Nekim viškom bestjelesnog
Nekom inverzijom
Koja dolazi sad i nekad
Ti nećeš da budeš zgarište
Već ono iz čega rastu nove bulke
Polen polena
Nebeska vučice
I zaručnice
U jednoj ruci s Vasionom
U drugoj sa mnom
Novorođenim
Vidimo se u Katedrali
Nepojmljivih razmjera
Đe su sabrane sve naše oltarske slike
Da budeš tamo đe se pohodimo
Đe su izložena sva tvoja tajna ogledala
Da preuzmeš i prolaznost i vječnost
Tamo đe se kao osamljeni bijeli oblačak
Ispunilo postojanje
Tvoje i moje
Ničije
Tamo đe si manuskript po manuskriptama
Ideja po ideji
Boli te Poezijo Tvoja Mala i Velika Vječnost
Sa Orfejom kao štitom
Boli te vanzemaljska forma po vanzemaljskoj formi
Vaseljenska novost i vaseljenska isprava
Kad gođ te nema, s tobom sam
Kad te ima
Nedostaješ
A sva si i iz moje kolijevke
Odbjegla svom nečujnom satu
Uvijek škrta i nadvremena
Znajući da pamćenje ima sve što vidimo i ne vidimo
I kamen i voda i majčino mlijeko
I Sazvjeđže koje prvi put ugledasmo
I oblutak kojeg milovasmo
I vratismo u rijeku da rijeka ne bi bila sama
Najviše te je tamo đe se moja ideja o tebi
Nadmeće
I đe veliki pjesnik velikome pjesniku ne da mira
I đe su pjesnici s tobom zavađeni
Kao sa nevjernom ljubavnicom
Koja im stalno izmiče još ljepša i tajanstvenija
I stalno im se vraća uvijek ista
I uvijek nova
Vidimo se
Tamo đe ostajem da čekam
Dok ćeš ti biti svuda oko mene
Vodenom slikom osojena
Vodenom pričom odvedena
Vasionskim pamćenjem ohrabrena
Sopstvenom igrom opijena
Vidimo se tamo đe si rođena
I đe te niko ne može nadviđeti
I đe si ostala jednom zauvijek
Neprestano se zvjezdovati s primicanjem
I odmicanjem od moje smrti
Od mene tvog tvorca
I tebe moje tvoriteljke
Neprestano sama na svim putevima
Neprestano u svom mikro - lingvističkom
I mikro-kosmičkom omažu
U meni i van mene
Vidimo se u tvojim beksrajnim iznosima
U omaglicama po kojima moj čekić uzaludno udara
Uz uzdah velik kao tvoje uspenje
Kao tvoja slika sa mojim nedostojnim likom
Otmi se što više i sa mnom i s tobom
I doleti kao Zvjezdani roj
Tek izletio iz moje posvete
Padni olujno po meni, prerodi me
Padaj, sve do tvog sveopšteg potopa
Čija ću biti mjernost
O da sam zimzeleno drvo na Himalajima
Ako mi duguješ zahvalnost
Ako sam u tvojoj metonijskoj alhemiji
U tvom predčitavanju
I počitavanju
Odakle si
Vidimo se Poezijo u tvojoj nemirnoj okeaniji
Čije obale samo naslutim i zaplačem kao rođenje
I nespokojno izvidim neku novu plimu
Koja mi ponudi samo san o tebi
U pravu si Poezijo
Samo kad bi htjela izustiti me
Umjesto mene
Nejakog
Da ostaneš zamjena za sve
Pjevaj sa mnom i bez mene
Ili se pretvori u Svemirsku maslinu
Sa mnom kao jedinim beračem
Vidimo se Poezijo
Kažimo se Poezijo
Koju traže
Moje metafizičke suze molitvene
Sabrane zarad mene
Vidimo se i s obje strane groba
U nekom najsrećnijem slučaju svijeta
Tamo đe niko nikad nikog nije vidio
Budi makar uslovna pobjeda
Uvezujući sve
U jedan znak u nezapisan svijet
U neku od njegovih premisa
U neko noćno nadmudruvanje
U srž svake kosmičke poruke.
Da olakšam postojanje
Da od svega napravimo jedno savršeno svijetlo
Neka sve bude Praknjiga
Neka sve bude Pramajka
Nek budem makar negđe cjelovit pjesnik
Nestalog svijeta
Onako kao što biva sa knjigama pisanim po kamenu
Po vodi, glini, pijesku, papirusu, svicima, papiru
I po kompjuterskoj beskrajnoj bjelini
Vidimo se Poezijo kroz Moju i Tvoju poeziju
Sa opomenom da se nijesmo sreli u snu
Već da je to bilo jedino naše doba
Da smo upisivali tijelo u tijelo
I riječi u riječi
***
Govorila sam ne govorimo ništa
Da ne misliš na Veliki prasak i sekundu
Stvaranja svijeta
I sekundu njegovog nestajanja
Imajući bitno za moje i tvoje iščeznuće
U neizčezlom
Viđećemo se kako se sve viđelo
Kada je sve počelo
I sve otisnulo u sjeme sjemena
Govorila sam da se javiš samo kad ti se javim
Zovući te na vječiti čaj za dvoje
Govorila sam mladom Napoleonu
Da ne bude Napoleon već svećenik
Gvorila sam ti da niko ne zna đe je Leptirovo groblje
Niko
Đe je njihov bijeli i šareni prah
A toliko puta smo ih viđeli u izabranom danu
Kako lete
Od cvijeta do cvijeta od jedne do druge lakoće gledanja
Nešto šapnu cvijetu
I odlutaju gubeći se u visine.
Uzalud ih pratimo jer njih nema
A niti nas vara vid
Niti um
Opraštamo se svaki put iznova oprošteni
Opraštamo se svaki put sveviđeni
Govorasmo: bol od prolaznosti je bol od ljepote vječnosti
Dolazismo joj i vraćasmo
Sanjati sanjati sanjati - i ništa više
Viđeti se viđeti se viđeti se - i otići
Takvo je naše stranstvovanje
Takva je naša vladavina
Nad nama
Govorila sam da ne misliš na Konstantina Velikog
/I njegovo pogubljenje sina Krispa i supruge Fauste/
Govorila sam da ne misliš o njegovoj majci Jeleni
Koja svevišnjim snom otkri mjesto Hristovog groba
I ode mu na poklonjenje
Zborih: ne misli na Afroditin hram podignut na Hristovom gorbu
Tako je moralo biti
Jer takvi smo jedino mogući
O svakoj jeseni i o svakom proljeću
O tvom i mom prahu
Koji nam dolijeće i odlijeće s bijelih ruku
O istoj suštini mog i tvog glasa
O istoj dubini očnog tajanstva
Govorah i govorimo
Kako su Babilonski i Domicijanovi vrtovi sada i naši
Kako smo u njima još očuvani
I kako buja njihova zelena trava
Njihovi stepenaste bijele vode
Njihove ljepotice
I njihovo mirisno zeleno drveće
Još nedorečno kao tajanstvena knjiga
Govrah samo
Nadajmo se
Tražimo pramajku jedne riječi
Ona se negđe trza iz ponoći velike kao stovječeje
Dijeleći kako znamo isti izvor svjetlosti
Idemo iz iskušenja u iskušenje
Smjerom njihovog dara
I sveopšte posustalosti pred njima
Brojimo brojanice koje niko ne izbroja
Dragi što smo uzvišeniji od povijesti
I što nam ne može odvući nebo u svoju grobnicu
I što se neprestano poprimamo
Govorila sam i govorim
Padajmo u sopstvenu nemilost
Iz koje se do neponovljivog puta izvuče trepetljivo
Svevedro, iznenadano, more
I u njemu naše Muze
Dvije Kosmičke Sestre, Dva Kosmička Vjetra
Govorili smo da su najljepše boje
Rensansne
One svilene-svijetlo-plave i one
Svijetlonosnih otkrića
Krali smo ih krišom i nosili u svoju svetost
Dok bi se one uvećavale
I bile sve izazovnije
Neka se vidimo u Mojoj Tvojoj Poeziji
Bogolikosti nam nema ali je vidimo
Na nekom drugom
Horizontu
Tamo su istovremeno zajedno zainaćeno
I konačnost i beskonačnost
***
POEZIJO, KAKO POSJEDOVATI UNIVERZUM
I nadilaziti ga
Izmičući mu na svakom koraku
I graditi od njega drugi dom
I graditi od njega drugi dom
Đe se vidimo u uzajamnom prepoznavanju
Davno nestale sverečnosti
Svega što počinje i svega što se završava
Vidimo se nedvosmisleno
U svoj svojoj dvosmislenosti
Besmrtnost je ono što je izvan iskustva
Ono što nije od svijetogrđa
Samo će zaneseni kartografi svijeta ostati vječni
Jer će nestati s njim
Nema velikih pjesnika dok ima neotkrivene poezije
Do poseljednje ljušture neoljuštene tajne
Do Dna - Bezdna
Do Nas
Do Imena - Bezimena
Do nečujne flaute
Do cvijeta lipe i njegovog pada u nama
Samo konačno ispunjenje Tobom
Proglasiće nas Bogom
Sačuvajmo se za neku novu vedru tamnicu
Sačuvajmo se i za posmrtno pisanje
Raskazujmo se
Neumorno
Neprgledno
Volšebno
Poezijo vidimo se tamo đe si sakrila svoje Drugačije
A moje oko
Đe mi je opet potrebna beskonačna beskonačnost
Da bih se izmirio sa tvojom
Đe te više ne vreba niko osim tebe
Đe je smogledanje samozbivanje
Poezijo Budi milostiva Poezijo
Vrati me, daj mi sve plodove moje smrti
I vrati tvom nikad dokučivom životu
Odvedi tvom vječnom događanju
Dovedi me na makar jednu gozbu tvojih bogova
Tvoje svevišnjosti
Potpunosti.
Neka me ubije tvoja tijana, nepostojeća, riječ
Zbog koje sam nestrpljiv
I kad sam u zagrljaju svih boginja ovoga svijeta
Ostavljam u Tebi znanoj i neznanoj i dalje kosmos
Ne zaboravljajući se
Ni kad budem Tvog samospoznanja
Samopostojanja
Samodozivanja
Samo tvog očnog vascijelog žića
Žao mi je što se nijesam sabrao makar jednu tvoju galaksiju
Ukrao makar jedan tvoj epitaf
Ostavljen na tvom tlu
Vidimo se jedina teorijo moja koju štovah kao začeće
Metafizičkog vida
Kao moje odbjeglo biće.
Vidimo se makar nas i ne bilo
Toliko te je mnogo a tako sam nemoćan
A tako od tvog postanja
***
Vidimo se opstojnice u tvojoj kosmičkoj rijeci
Đe je mlad mjesec bio i ostao vječan u svojoj zlatoustoj opijenosti.
Vidimo se u tvojoj do sada samo mjestimično viđenoj
Prapoetskoj Vaseljeni
***
Vidimo se Moja Poezijo u Tvojoj i Mojoj Poeziji
Iznad Zvjezdanog Groblja na kojem se tražismo
Vidimo se i kad nestane posljednji kosmički zrak
***
Vidimo se u Tvom matičnom jeziku
I matičnoj istoriji
***
Pjevaj poezijo o sebi
Kako bih mirnije zaspao vječitim snom
U južnoj zoni vječnosti
***
Tvom novorođenju nema kraja
Tvom smislu imena
***
Vidimo se u Velikoj Vidosti
Kao nadoknada jedno drugom
Kao nalaženje u izlaženju
Kao vječiti post skriptum
Svih tvojih post skriptuma
***
Ne možemo biti sa obje strane granice
A moramo
***
Vidimo se Poezijo
Makar nas
I ne bilo
Iz istoimene knjige koja je nedavno izašla u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije
