Tatjana Bijelić, odobitnica ovogodišnje Nagrade Risto Ratković ravnopravno sa Lanom Derkač, je pjesnikinja i profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Magistrirala je na Univerzitetu Oksford Bruks u Velikoj Britaniji, a doktorirala na Univerzitetu u Banjaluci. Do sada je objavila monografiju o matrilinijskim odnosima u prozi Margaret Atvud, veći broj naučnih i stručnih radova, dvije zbirke poezije, dvije knjige prevoda, kao i niz pjesničkih i proznih priloga u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima.
2014. godine dobila je Fulbrajt stipendiju za jednosemestralni istraživački rad pri Odsjeku za englesku i komparativnu književnost Univerziteta Kolumbija u Njujorku. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na njemački, engleski, slovenački i mađarski. U pripremi su njena nova zbirka poezije i knjiga eseja iz angloameričke književnosti.
SVJETLOBRANI
Na buvljak sus stigli svjetlobrani
iz nepoznatog pravca, iznenada
u količinama koje nisu predvidive, ali jesu
ograničene
ko noge u negvama i uzdah punjen smogom.
Da bi bili slobodni, u trendu
stali su u red
svi kupci sa teškim karmama,
stisli se do šake mešetara
i krčećeg zvučnika na asfaltu.
Ovo nije prodaja magle, kažu
Ovo je zaštita od visokih nameta, svaki svjetlobran
ima da nema cijenu,
darujemo
ako dovoljno dugo mirno u koloni
saobraćate, preuzimamo
ispod one cerade, ako nas partite
podno brda u predgrađu
na svakoj od četiri strane svijeta
oni sup eta.
Ispočetka se ni malo ne vidi, zbunjene trudne žene
tješi jednooka starica,
a onda toliko narastu da vas obuhvate
kao i sva naša koljena redom
unazad.
DVOUMLJENJE
Danas sam ujesto knjige
naručila na netu
prekrštene ruke keltske boginje Danu. Ništa slično
po mlječarima i kredencima kao djeca
nismo nalazili
u šuškama, prtenjačama, pod rupcima
marljivih baba, osim šara na preslici
i klupka hajdučke trave.
Čekajući ih danima. Skrašeni u privjesak
koščati laktovi pružaju otpor srebru
(legenda kaže i sabljama)
kao na mat slici iz nedavnog sna
gdje stojim nad oživjelom pretkinjom
i njenu bol u krstima
mogu da liječe
samo moji prsti
kolebljive ruke u grču
u džepovima koji struje.
SOUTH FERRY
Kad ostaneš sam u vagonu na okretnici
on postaje igračka s istrošenom baterijom
mliječna sijalica koja žmirka
nad spojenim hladnim sjedištima
i flašicom vode sa Islanda
koja se ne kotrlja
i od tri mape, kad ustaneš
nijedna ne daje smjernicu
na koja vrata nasrnuti u slučaju nužde
i najezda štakora, gledao si film
o sličnim zastajkivanjima
i sad si van sebe van vremena
hoćeš napolje, bar toliko, bilo gdje
pa lupaš šakama ko derište i čudan zvuk
zuji ti uz tjeme
to su kamere
keep calm
i zato ponovo sjediš
na fasciklu s ličnim dokumentima
dok je još mlaka i tvoja
i gledaš dugo dok tuneli cvile
u svoje patike. Imaš dovoljno vremena
da izmeditiraš
da one tebi znače isto što i Simiću njegove cipele
i to te smiri.
(Iz nagrađene knjige "Karta više za pikarski trans)
