Miodrag Radović je rođen 1967. godine u Beogradu, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Završio je Filozofski fakultet u Novom Sadu, odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti, pri katedri za južnoslovenske jezike 1995. godine. Postdiplomske studije je pohađao od 1996-1998. godine, također na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Objavio je četiri knjige poezije i proze: "Mali prilog istoriji nesreće" (Cvetnik, Novi Sad, 1996); "Zadah zla" (Prosveta, Beograd, 1999), "Čas beščašća" (Prosveta, Beograd, 2000) i "Bivši ljudi" (Prosveta, Beograd, 2006).
Preveo je s engleskog jezika knjigu studija o slovenskoj literaturi »Lirska drama slovenskog modernizma« autorke profesorke dr Slobodanke Vladiv Glover sa Monash univerziteta, Australija (Beograd, 1997). Priredio je, napravio izbor i napisao predgovor za knjige »Najlepše pesme Vladislava Petkovića Disa« (Beograd, 2002), »Najlepše pesme Federika Garsije Lorke« (Beograd, 2002), kao i »Izabrane pesme F.G. Lorke« (Prosveta, Beograd, 2006), a uskoro se očekuje izlazak knjige »Najpesme Vladislava Petkovića Disa«, koje je priredio Miodrag Radović, u koju je uvrštena i nedavno otkrivena , neobjavljena do danas strofa iz poznate, ali nepotpune Disove pjesme »Lepota« .
Napisao je scenario »Sve se oko toga vrti« (1994), prva izvedba od strane beogradske dramsko-baletske trupe »Isidora Dankan« u beogradskom SKC-u.
Dobitnik je nagrade na konkursu, za priču "Milutin Uskoković", koja se dodjeljuje u Užicu, za 1996. godinu (priča "Korota"); kao i na anonimnom regionalnom konkursu za 2015. godinu, koji organizuje podgorička knjižara “Karver”, nagrađen mu je prozni uradak "Priča sa zapadne strane".
Objavio je do danas više stotina književnih eseja, književnih kritika, proze, poezije i prevoda u crnogorskim, srbijanskim (Politika, Danas, Večernje novosti, Književnost, Lettre Internationale, Književne novine, Sveske, Polja, Gradina, Ulaznice, Svitak, Međaj, Mokranjac, Književno zvono, Bibliopis itd.) i inozemnim (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Grčka, itd) kulturnim dodacima dnevnih novina, književnim časopisima i publikacijama, o njegovim djelima objavljeno je više desetina književnih prikaza (o njegovim knjigama pisali su književni kritičari i pisci Dejan Tadić, Draginja Urošević, Radomir Mićunović, Milutin Đuričković, Vlasta Mladenović, Čedomir Mirković, Zoran Bognar, Ivan Komarica, Nenad Daković, Balša Brković, Svetlana Gajinov Nogo, Jugoslava Ljuštanović, Jovan Ivanović i mnogi drugi) u dnevnoj štampi i književnim i drugim časopisima i knjigama književne kritike.
Pesme su mu prevođene na albanski jezik.
Radio je skoro dvije decenije kao urednik za književnost i leksikografiju u beogradskoj »Prosveti«, odakle je svojevremeno izbacivan, napadan u medijima i na poslu i na beogradskoj kaldrmi zbog objavljenih tekstova i angažovanja u ostvarivanju crnogorske neovisnosti, kao i zbog protivljenja tendencijama rehabilitacije ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata.
Radio je kao urednik od 2000 do 2003, godine prestižnog i uglednog beogradskog časopisa »Književnost« i časopisa “Lettre Internationale” na srpskom jeziku.
Radio je kao direktor za odnose sa javnošću američke humanitarne organizacije LDS Charity, gdje je radio i kao prevodilac od 2000. do 2001. godine.
Bio je urednik za Srbiju podgoričkog »Crnogorskog književnog lista« od 2003. do 2006.
Bio je kolumnista kulturnog dodatka dnevnih listova, beogradske "Borbe" od 1997. do 2000. godine i podgoričkih "Vijesti" od 2006. do 2010. godine.
Član je Crnogorskog PEN centra, Multibalkanske kulturne asocijacije »Rigas Charta« sa sjedištem u Atini i Udruženja književnika Srbije.
Bio je i potpredsjednik Srpsko-venecuelanskog društva prijateljstva.
Inicirao je osnivanje Crnogorske nacionalne zajednice u Beogradu i bio je nekoliko godina potpredsjednik te organizacije.
Živi i stvara kao samostalni umjetnik u Beogradu.
PJESMA OCU
Tih dana kada si se rodio,
Sva je Doclea bila u crno zavijena,
Grobove su otvarali i mrtve
Po drugi put ubijali.
Tvoje rodjenje je dočekano neveselo
I tvoj je vijek bio mučan
Radosti je bilo samo u smrti
A život su preticali krvoloci i ubojice.
Obilježen majčinim mlijekom
I duhom oca Spiritus Mundi
Svakodnevnim čarkama zbog te slike svijeta
I preko krvavijeh rana poganim riječima.
U snu bio si začudo veseo i čio
Tvoja je kočija
Došla nenadano brzo
Kao i sloboda Erinije i Harpije
Pitam se
Je li tvoj dah bio samo odraz u zrcalu
Ili pak privid
Crnogorskog Prokrusta.
Ako je tako onda si se u smrti oslobodio
I zato taj čudesni osmijeh
Na tvom ispijenom licu
Prepunom slobode.
Tebe je smrt pronašla
I tvoje oproštajno pismo
Samo je studena iskra sa onoga četničkog žarača
Koji ti je obilježio vjeđe.
Kao i onoga kamena
Koji ti je pluća načeo
I davio u slanoj vodi
U onom buretu đe si završio poslije.
I kada te ona tisuća ljudi
Beskrajnim batinama
Toplim šakama
I stravičnim kricima
Okružen praćenjem i špijanjem
Kozina,
Za koje si žalio što ih nije
Pojela vendeta.
Ubiše ga na vljeru
Paščad i zlikovci
Žandari
I naši, krvi umireni.
Na onom bijelom karo papiru
Koji si uvijek precizno slagao
Što me je živciralo
Kod mene je sve imalo uši.
Na onom bijelom papiru,
Oče!
Tako te nikada nijesam zvao
Stoji crnim slogom tiskano
»Ni do čega tebi nije stalo
i ti stvar niti voliš niti mrziš...
... a ti to ne možeš
niti ima stvari za koju bi to učinio.
Tebe tuđi jad ne može dirnuti
A kamoli da zaboli
Ti pak nijesi ni zavidljiv, ali ne od tvoje dobrote
No od bezgranične samoživosti.
Ti ne primjećuješ niti tuđu sreću
Niti pak tuđu nesreću,
Ti se ne zaustavljaš ni pred kim
Ne što si hrabar no što su ti zdravi nagoni zakržljali.
Što za tebe pored tvoje sujete
Ni krvne veze
Ni urodjeni obziri
Ne peku kao sujeta«
Sloboda je ušla u deveti krug pakla
Ližisahani i udvorice zasjedoše u kraljevske stolice
Kozini su rane otvarali i mrtvog te
Po drugi put ubijali.
Zapisi
Ako bi kojim slučajem netko nekada
Silovito spustio bisere na dno okeana
Tvoje bi knjige imale pandana.
Ukoliko bi netko ikada
Na sebi osjetio teret oceana
Tvoje bi pjesme imale pandana
Ukoliko bi netko
Naneo dovoljno krvi na dno okeana
Tvoji bi zapisi imali pandana.
Godišnja doba
Simoni
Zatekoh jutros zeleni osmeh
Iz vagona
Moja Simona
Videh leto kako prođe
I procvate crno grožđe
Moja Simona
Lakom rukom spustih kišu glasnu
Oči mi zavlažiše solju
što ja čekah moju primadonu
Moju Simonu
Iz vagona
Moja Simona
Završivši krug zapupilo cvijeće
I sve prolijeće iznad nas!
Na sav glas doziva me netko
Iz daleka
Probudih se.
Ta nije iz daleka
To zove me neko iz naručja meka
Ko to beše
Ko to moje ime dovikuje
Iz vagona?
Ne, nego bez pardona
Mene doziva moja draga
Moja Simona
Roman je u krizi
Kuda su se to uputile divlje svinje
I kamo to usahnuše sa tavana škrinje
Je li to novo zatišje bez odjeka
Sve do budućeg svinjskog podstreka
Na njihove pećinske veličine
Na te plemenite svinje
Koje jedu svoj okot
Preferirajući skupnu, dakako, jamu
Oni kao urednici hoće ...
Oni kao govornici hoće...
Oni kao državnici hoće sve
Oni kao pjesnici, hoće, pa hoće, bre
Da budu prvi među sebi jednakima
Tipičan socrealizam, reče gospođa iz vlasti
Klasično kvaziučenjaštvo, veli filozof
Roman je u krizi, uskliknuše medijatori
Doista, kao da je moneta
Zbilja, kao da je vedeta
Sve se doima kao da je u pitanju starleta
Ah! Kolika li je ta romansirana šteta
Koja štancuje tobož osvešćena bića
Koji polećeše u neosvećenu i mračnu kuću
I dveri se najtamnije otvoriše
Te pohrli ološ na šargarepu, ali krvavo svirepu
Muzika demona
Zalud je Domanovićevih satira
Zalud je Sterijinih rodoljubaca
Zalud je Ujevićevog leleka
Zalud je Disovog jada
Kada to nema tko da pročita
Ali ima ko da ubija, pali, ruši
Razara i muči
I da gusla muziku demona
Krvoloka, koljača
Iskeženih i radosnih zbog isukanih kama
Zbog iskopanih jama i krvavih slama
Zbog onih koji nisu – sa nama
