Ulica Muha Ddizdarevića +382 (0) 50 432 155 rvp@bijelopolje.co.me

Marija Prodanović, OPROST

Rođena 31. 08. 2000. godine u Beogradu. Pohađa Šestu beogradsku gimnaziju. Više puta osvajala nagrade na Pjesničkim majskim susretanjima. Objavila zbirku poezije „Kad anđeli plaču“. U pripremi joj je druga zbirka. Pored poezije voli i da crta.

 

OPROST

 

Još jednom kidam kožu,

lomim zube, krvarim,

samo da ti dišeš.

Pred Bogove u Pantenon izlazim,

krvavih šaka, a belog lica.

Meni tamo nije mesto.

Besmrtnom biću nisam ni blizu.

Umirem svake ponoći,

samo da ti dišeš.

Njima prinosim pehar, zvani laž.

I unutra sopstvenu krv umesto vina.

Prinosim bodež, u boji izdaje,

bodež kojim sam ubila tebe.

Umirem da ti dišeš,

zarad smrti greha

i života čiste ljubavi.

Ubijam sebe,

pritom ubijam tebe.

Pored otrova,

u mojim venama kriješ se ti.

Bogovi sudite mi!

Umirem nage duše,

sa stopalima u vinu,

žrtvujem blato,

zarad momenta oprosta,

i siluete tvog blaženog lika.

 

DOK NE PORASTEM

 

Miris cigareta, hladne pločice,

mansarda na jedanaestom spratu.

Nazdravljam svemu,

što sam pre tebe izgubila.

Čašu dižem još više,

u čast onome što dolazi.

Na krevetu ćeš naći pismo,

a u njemu mesečinu.

Znak ljubavi?

Ne bih rekla.

Dovoljno za početak?

Definitivno.

Na koži ćeš naći slike i crteže,

pesme o ljubavi.

Pisala sam godinama,

čekajući oči dovoljno

lepe da primete.

Dovoljno zelene,

a u oku?

Tu ćeš naći mene, kako ležim

preko same zenice i spavam.

Sanjam kako puštaš mesečinu u vetar,

ljubiš me u potiljak za laku noć.

Kako ono kažu? Od ljubavi se raste?

Zato sam ovako mala?

Nastavi da čitaš,

molim te...

I smej se očima,

smej se dok ne porastem,

dovoljno, da odem daleko odavde.

Daleko od nas...

 

 AKO MI LJUBAVI PONESTANE

 

Ti putuješ nekim brzim vozovima,

daleko odavde, daleko od nas.

Namiguješ satovima,

šarmom kupuješ minute,

da ti noć potraje duže.

Poklanjaš osmehe granicama,

pozdravljaš nove,

a starima se ne vraća.

Piješ čudne kafe, u starim kupejima,

i lepiš markice na kutiju gitare.

Menjaš dan za noć i na ramenima nosiš bluz.

Bojiš zalaske sunca, u svetlo zeleno,

stidiš se pred polumesecom.

Ja, ja lupkam prstima

po hladnom zidu, čuvam tvoje

poljupce u koverti ispod kreveta.

Čisto eto, ako mi ljubavi ponestane.