Rođen je 1994. u Bijelom Polju. Završio studije teorije i istorije umjetnosti. Piše eseje, kritike iz oblasti književnosti, filma i likovnih umjetnosti, kao i kratke priče. Eseji su mu objavljivani u online magazinu za kulturu i umjetnost PULSE. Jedna od priča objavljena je u zborniku poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije, Rukopisi 41 – Pančevo.
JEDRENJAK
Naviru sjećanja. Vrhljam po djetinjstvu...
U sobi sam svakog dana gledao sliku jedrenjaka. To djelo, za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Slika jedrenjaka - čitav moj mali život.
Tatin stari prijatelj je naslikao veliki bijeli jedrenjak na sredini platna koje je široko jedan metar, a dugačko skoro dva. On i tata su svakog dana ispijali kafu u dvorištu ispod šljive. Šljive danas nema. Ne razumijem se u sorte ali načuo sam da je ova naša bila amerikanka i bila je ukusna, samo se od nje nije mogao praviti pekmez. I pored toga što smo je imali, svake jeseni smo kupovali šljive. Dani u kojima se prave pekmez i ajvar su meni uvijek bili čarobni. Svih tih dana se mogu sjetiti i pričati o njima do tančina. Šljiva se razboljela, napale je biljne vaši, pa je tata morao da je posječe. Tada sam još uvijek bio mali i nije mi bilo jasno zbog čega su se svi smijali kada sam rekao da nam se naušljala amerikanka i da je tata zbog toga posjekao. Pamtim I kako sam tatu pitao zbog čega se ta šljiva zove amerikanka, a ne crnogorka? Jer, porasla je u Crnoj Gori, a ne u Americi. On mi je rekao ne znam sine, ali nas ovdje niko ništa ne pita.
Tek sada razumijem neke stvari.
Čim bi slikar i otac započeli ozbiljan razgovor, majka me uvodila u kuću ili mi govorila da idem sa društvom da se igram. Jednom prilikom sam se sakrio kod prozora i prisluškivao. Da, zapamtio sam to da im je svaka druga riječ bila rat, opasnost, oružje... Bilo mi je interesantno da krišom slušam starije kako svojim dubokim glasovima izgovaraju neke opasne riječi. U tim trenucima sam maštao kako ću ja jednog dana biti veliki i snažan čovjek koji će slobodno izgovarati rat, pištolj, izbjeglica... Majku sam pitao za sve nepoznate riječi, a riječ izbjeglica mi je bila posebno zanimljiva. Zbog sufiksa ca, ta riječ mi je bila draža od ostalih, nekako više moja. Kasnije su mi prepričavali kako sam govorio da su izbjeglica i peglica moja dva omiljena automobila, te da sam rekao majci da tata govori o velikom broju izbjeglica, pa bih ja volio da kupimo jednu, da pored peglice imamo i izbjeglicu. Smiješno, ali mislio sam da su izbjeglice auta, ni ne pomislivši da sam mogao biti jedna od njih.
Tata i čika slikar su se poljubili. Tata je zgrabio veliku sliku jedrenjaka, zahvalio se drugu i sliku unio u kuću. Ostavio ju je naslonjenu na zid bratove i moje sobe. Brat je bio izuzetno tužan tih dana. Mislio sam da ga boli grlo, ili tako nešto. Dok su tata i majka šuškali u dnevnoj, a brat tužno sjedio na kauču, ja sam gledao u sliku. Nije me interesovao jedrenjak, u talasima ispod njega tražio sam oblike. Ne znam koliko dugo je posmatranje trajalo, ali za mene je to bila čitava vječnost.
Pronašao sam oblik!
U moru sam prepoznao automobil sa velikim točkovima. Presrećan, pogledao sam brata uz glasno HEEEEJ, zaletio sam se ka tati i majci kako bih im kazao za svoje otkriće, zakačio rukom sliku i oborio je. Tata i majka su se u trenutku obreli u sobi. Otac me glasno opsovao i ja sam istog trena zaplakao. Kao da je to bio kraj svijeta. Prišao sam bratu, zagrlio ga i zajedno smo plakali. Slici nije bilo ništa. Majka ju je podigla i ponovo naslonila na zid, a brat i ja smo sa distance gledali u bijeli jedrenjak.
Te noći je u kući bila gužva. Dosta ljudi i previše duvanskog dima od kojeg me je svrbio nos. Sjećam se galame i prigušenog svjetla u sobi.
Probudio me bratov plač. Sjedio je pored mojih nogu, dok sam ja zijevao i pogledom tražio sliku. Bila je na istom mjestu, a ispred nje su bile pune putničke torbe. Iskočio sam iz kreveta, pomazio brata po kosi i utrčao u dnevnu sa ogromnim osmjehom na licu i pitanjem koje je čula puna soba rođaka.
Idemo li to na more?
Idemo li u Ulcinj?!
Neki su se nasmijali, a neki brisali suze. Najstarija tetka me zovnula, a kada sam joj prišao, poljubila me, dala mi čokoladu i kazala da odem nazad kod brata. Vratio sam se u sobu, pozdravio sam jedrenjak i pitao brata šta tetke i svi ostali rade tamo u dnevnoj? Kroz suze mi je rekao da su došli da nas isprate. Od sreće sam ponovo poskočio i rekao: To! Znači da idemo u Ulcinj, a onda sam ga pitao možemo li i sliku ponijeti sa sobom. Brat je odjednom počeo da plače još jače. Bio sam zbunjen i nijesam znao šta da radim. Legao sam ispred torbi i kroz rukohvate gledao u oslikano more.
Ostali smo u Bijelom Polju. Otac je donio najtežu odluku u svom životu. Rekao je da ne želi napustiti svoju babovinu. Pričao je priču da je njegov đed tokom bombardovanja Bijelog Polja sjedio na jednom mjestu i govorio ljudima ako Allah kaže, pogodiće me ovdje, ili tamo, meni je svejedno, ja ne mrdam.
Slika jedrenjaka je danas na zidu moje sobe, samo manja nego prije. Sipac, nekakva mala neman, pojeo je djelove mora na slici, pa smo morali da je skratimo. Na odsječenom parčetu platna, bio je oblik automobila sa velikim točkovima. Kad god se sjetim tog perioda života, sjetim se i scene iz kultnog filma Tarkovskog u kojoj dječak pita oca: Tata, je li ovo kraj svijeta?
Taj dječak nikada nijesam bio ja, već moj stariji brat.
