Balša Brković rođen je 1966. u Podgorici. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i eseje. Urednik je kulturne rubrike crnogorskih dnevnih novina „Vijesti“. Do sada je objavio šest knjiga poezije, nekoliko knjiga kratkih priča i romana. Njegov roman Privatna galerija dobio je nagradu „Mirosavljevo jevanđelje“ za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori u periodu 2001-2003 i bio je proglašen za kulturni događaj 2002. godine po anketi koju je sproveo časopis Monitor. Za svoju knjigu poezije Crno igralište dobio je nagradu „Risto Ratković” za 2017. godinu.
Svakodnevni dvadeseti vijek
Svakoga dana proživim
Prvih šezdeset godina
Dvadesetog vijeka.
Svakoga dana:
Tačno u 19:00 umrli su
Niče i Vajld.
Najluđi i najdostojniji
samrtni zagrljaj u povijesti.
U 19:18 nestala je Crna Gora.
(Sve je cool - vratiće se za manje
Od sat vremena.)
U 19:33 umro je Konstantin Kavafi.
Najveći grčki pjesnik
Živio je u Aleksandriji. Što je dobar
usud, jer pjesnicima je lijepo
I među knjigama
I na zgarištima.
Uvijek mi je bilo simpatično - govorio
Je grčki sa jakim engleskim akcentom.
Ali, on je bio dandy, a to je odličan, chic detalj,
Svakako više stvar zvuka i stila nego stava.
(Dobro je kada bilo koji jezik
govorite malo drugačije
od svih drugih.)
Žao mi je, pomislim, što
Makar godinu dana nisam živio
U Njemačkoj, pa da nerviram Crnogorce
Govoreći crnogorski sa diskretnim
Njemačkim akcentom.
Ali, takve su ludosti južnjaka...
Ako je 19: 43, ili koji minut
Tamo-ovamo, žurno odvratim pogled
Od Meduzinog lika.
Mrzim ratove i hitam dalje
Veselom poracu,
Godinama opuštanja i velikih nada.
U 19:57 zamišljam-vidim
Ginsberga, džezira: Amerika,
Dao sam ti sve i sada sam ništa...
Sa 57 centi u džepu.
Ako pogledam tačno u 19:52,
Tu je hidrogenska bomba, a sve zbog
Jedne fotografije - eksplozija
Negdje na Pacifiku - koju sam
Kao dvanaestogodišnjak, sedmicama
Gledao, svakodnevno, makar deset minuta.
Pokušavao sam da zamislim
Zvuk, veličinu Pečurke, boje, i opet zvuk...
Kao i u doba Arhimeda
Najluđa oružja prave najpametniji.
Najviše o Kosmosu, o prostoru
Saznali smo praveći tu bombu,
Najviše smo naučili
zahvaljujući strasti za ubijanjem.
Mudrost ima trag od krvi na usnama.
Oduvijek.
Godine 1959. moja igra
sa stoljećem na satu
završava se.
Taman kad postaje interesantno,
Tu je jubilarna brojka 20:00.
Tako da je mom svakodnevnom
dvadesetom vijeku amputiran
njegov najljepši dio.
XX vijek bez
Šezdesetih, sedamdesetih,
odsamdesetih i devedesetih
je nakaza od vijeka.
Dva ogromna rata,
Nekoliko pametnih glava i
Nešto lijepih nagovještaja.
Tek nakon 19:59, počelo je
Ludilo, ono najbolje.
Ali sve to, u mom svakodnevnom
Stoljeću, nestaje u minuti.
I, onda je sat opet samo sat
A ne grotlo dragog ludog vijeka.
Moj sat, moj štit sa
Glavom Gorgone, taj
Sveopšti znak nepostojeće
Pobjede nad Čudovištem,
Svakoga dana nudi - dvadeset četiri
Makar skraćena vijeka
Ili - po šezdeset godina svih stoljeća
do 2400. godine.
O. K. Pomislio sam, mnogo puta
Zašto ne neko drugo stoljeće,
Prošlo ili buduće,
Zašto ne ovo, sadašnje: jer, pada
U tako lijepo doba dana, i jer se tako
Nježno valja,
Kao da diva hoda crvenom stazom
Uoči neke veličanstvene
filmske premijere.
Pa, ipak, meni se,
svakoga dana
javi samo jedan vijek, tačnije
njegovih šezdeset procenata.
(To je veliki, ozbiljan nedostatak
Ovi satni vjekovi
Lišeni su fin de siecle epoha.
A to je ipak nešto najgore što se
može desiti jednom stoljeću.
Kada nema zbunjujuće jeseni.)
Zašto ne XVIII?
Posljednje veliko doba ekscentrika,
Veli Calvino u predgovoru
Za Il Barone rampante.
Zašto ne trećento?
Kakav bi to bio ples sa
Tri Firentinca. (U 13:08 počinje
Pisanje Pakla.)
Bilo bi tu, u golemom kalendaru mog
Digitalnog časovnika,
Još sjajnih izbora, ali
Nikada se ne desi niti jedan drugi vijek.
Svakodnevno - samo dvadeseti.
Pomislim ponekad da
Taj vijek-pečat
Stoji na meni, na mom tijelu,
Kao neizbrisiv tatu,
Znak za sva vremena,
Kao moj logoraški broj...
