Bojko Lambovski je rođen 1960. godine. Pjesnik, esejista i prevodilac. Obrazovao se u Moskvi na Institutu za književnost „Maksim Gorki”, te i u Sofiji na Univerzitetu „Sv. Kliment Ohridski”. Do sada je objavio deset knjiga poezije, romana, knjiga eseja i bajki. Primio je preko dvadeset nagrada za poeziju i publicistiku, poput Vladimir Bašev, Geo Milev, Zlatni lanac. Stihovi su mu prevođeni na više jezika (engleski, njemački, ruski, srpski, francuski, slovenački, italijanski, portugalski, arapski). Učestvovao je na više takmičenja za pisce u Francuskoj, Norveškoj, Kipru, Rusiji, Rumuniji, Turskoj, Sloveniji, Njemačkoj, itd. Poeziju prevodi sa ruskog i francuskog (Josif Brodski, Robert Desnos, Nikolaj Gumiljev, Andrej Voznezenski, Gi de Mopasan, Danil Harms). Predsjednik je bugarskog PEN centra.
* * *
Marina, naši praznici kažnjavaju nas.
Naši praznici nemaju milosti,
Oni su
Egzotična sunca
Izlaze nenadano, nenadano zalaze
Dok sram obliva
naša lica koja su zgriješila.
Marina, naši praznici su odlomci
Onih vremena u kojima smo bili bogovi.
Ljubav je pokušaj da se prisjetimo
Da smo sasvim smrtni.
I ne sasvim.
Zato ne treba da se mimoiđemo onako,
Kako čudo mimoilazi nevjerne oči.
Oduševimo se na minut makar!
Hajde da jedan minut zvonko oćutimo!
Marina, naši praznici su naša sramota...
Oni nas čine velikima, a mi njih žalosnima.
Najstrašnije od svega nije to što ću ostati sam
Najstrašnije je to
Što te pomalo volim.
PRIČA O PROROČICI U DELFIMA
Tog dana kada smo čuli
Neuglednog roba Ezopa
Da trtlja besmislene priče
Pred ljudima na trgu
Prosto smo prošli tuda
Na dan, kada smo shvatili,
Da drski rob Ezop
Nas okrivljuje za pohlepu,
Bijasmo se začudili.
Na dan u kojem ubismo
Odvratnog roba Ezopa,
Niko nije ušao u hram.
ČOVJEK OD GLINE
Doktore,
Što nam je činjeti
S čovjekom od gline?
Neće da uči.
Moje oči, kaže,
Kvare se od slova.
Oči mu sliče
Uplašenim kapima.
Ne može da služi vojsku.
S razočarenjem komisija
Otkriva
Golubov izmet
U njegovom mozgu.
Nije pogodan ni za dvorsku budalu-
Loše
Treperi,
Treperi udesno
Dok mu osmijeh treperi ulijevo
Doktore,
Što da činimo sa glinenim
Čovjekom?
Doktor podiže ruku k čelu.
Zemlja nakon suše – to je njegovo čelo.
Ne vjeruje doktor
U majstoriju Boga.
Jak ne vjeruje slabome.
Ne vjeruje riba da je mreža grli.
Ne vjeruje bolesnom zdrav.
Drvo ne vjeruje
U poljubac triona.
Živi ne vjeruje mrtvome.
Ne vjeruje u doktora
Glineni čovjek.
SLOBODA
Kralj je doviknuo svojim vazalima: - Hej, čujte:
Apsurd
Mog apsurda
Nije moj apsurd!
Pa svi smo ljudi!
To jest – sisari!
Zapovijedam:
Živite onako kako zahtijeva
Priroda!
No dvorska luda smijući se
Maskira se u slijepog miša
I uzletje s kule.
STANICA BUGARSKA
Kraj trafike s nupumpanim sisama
Pasu magare, kuče i čovjek.
Prašnjavo čelo zemlje
Jedan balkanski oblak pomračuje
Pored šina živi već čitav vijek
Neodvojiv od pejsaža miš
Na kutiju od cigareta se popeo
I diskretno, opojno se smije
Progres se oslanja na mali buzdovan
Kuca na peron umazan mazutom
Sjeda na klupu i zaboravlja na
Novine
U kafiću učenici se
Zapliću u sublimacione igre
Kao na primjer: rok, stidljivost,
Agresija prema svemu ranjivom
Tuga obuzima zmiju
Tiho sklupčanu među đevrecima
Gdje se gubiš, bijela lokomotivo
Kuda žuriš, crna svjetlosti
Klinac u arhanđeovom kaputu
Gura nebo svojom palicom
I kopa nešto u zapišanom ćošku
I šutnuo bi svoju zlatnu loptu
Takvom oštrom, trnovitom ljubavlju
Premazana je sličica mirna
Da nema načina da prođeš,
A da ne urasteš u nju poput biljega
Naša domovina glumi Stoičkova[1]
I prodaje nam sjemenke ispred klozeta.
Sa bugarskog: Lena Ruth Stefanović
[1] Hristo Stoičkov je jedan od najboljih bugarskih fudbalera svih vremena. – Primj. Prev.
