Zovem se Marijana Minić. Na starozavjetnom, suglasnički okovanom jeziku, moje ime bi značilo "gorčina mora". A to je, vjerujem, gorčina u kojoj se valovito i snažno sudaraju plime čuvstva, koje svojom dubinom i intenzitetom razdvaja more i stvara savršeno harmoničan šum duše –poeziju. Poeziju volim jer me uvijek, nepogrešivo, svojim uskim, božanskim stazama dovodi do prostranstva istine. Smatram, da je stih najiskrenija i najteža misao koja se izliva sa izvora duše. Poezija nije moj način skrivanja, bježanja ili utjehe, već je čitam da bih joj se beskonačno divila.
Studirala sam književnost u Nikšiću, gradu, svojevrsnom carmina figurata, u kojem pri svakom koraku čujete besjedu, želju, zanos i prkos boemskih stvaralaca, na površini pločnika i ispod trava. Grad koji je i moju misao figurirao u pjesmu i kojem se uvijek rado vraćam, u danima zimske, studentske i rustične atmosfere. Željeći da cjelovito obuhvatim čovjeka, sebe i drugost, moja interesovanja su se proširila na psihoterapiju i, edukant sam Transakcione analize. Imam Dunju, karijatidu na srcu, koja objedinjuje i pretvara svaki moj uzdah u pjesmu.
Umorila sam se:
mandibulu i maxilu
namještajući
u usiljeni kez.
Umorila sam se,
dajući tačne odgovore,
na retorička pitanja,
na racionalna pitanja,
na, samo, pitanja.
Umorila sam se tražeći kjuč
za ta pitanja.
Umorila sam se
objašnjavajući
mom čovjeku, na primjer,
da razgovor teče,
ne stoji.
I ne mogu mu predvidjeti
prirodu toka i uvir.
Ima brzaka, ima jebiga,
plitkih žabokrečina.
Ima pritoka sa svih strana.
Nisam nikada pravila brane,
bazenčiće,
klaustrofobična sam.
Nijesu riječi ustajala stvar!
Bacam kamenčiće u dijalog,
pravim divne, hipnоtišuće
digresije.
Tako sam mu rekla i umorila se.
Umorila sam se,
gledam u oči,
gledam u ruke,
gledam u oči pored ovih očiju,
gledam u pasulj.
Svi su zadovoljni i dođe noć.
Krevet.
Smiraj, pakleni.
Listam svoj dan...
Pričam malo sa sobom,
Povalim sе,
ražestim se,
razočaram se,
posvađam se.
I tako
dok se ne umorim.
Svi putevi
Odoh u Rim.
Možda zauvijek...
Zapaliću cigaru i gledaću oblak.
Tamo ću vileniti tokom jeseni.
Jesen na Španskom trgu može da zaliči na čekanje i kišu.
Volim kišu.
Volim nepoznata lica,
u čijim očima si samo Venera.
A nijesi, recimo, slon.
Odoh u Rim.
Biram da stojim na svojoj sjenci
Tišina nadima grudi.
Zazivam mornare uplašene
plesa i svjetlosti.
Milost mjesečine!
Tamo gdje oko ne hvata živi
vječnost.
Iza dokova smijeh i trošni
život.
Biram da stojim na svojoj sjenci.
Plima je.
Sapeta
Dajte mi slobodu, da glavu
nosim nekad na ramenu,
nekad u ruci.
Da žongliram sopstvenom
krvi.
Da pijanog lica dodirnem
prljave podove
kafanske.
Prinosim žrtvu prosjaku.
U njegovim očima da čitam svoju
dušu.
Dušu
da mi nosi sjeverac.
Da me rasipa.
Da me uznosi.
Da me strmoglavi.
Da me boli!
Da ljuštim blato sa svog tijela.
Kako mi nasušno treba da
psujem.
