Radoman Čečović (1979, Pavino Polјe). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za srpski jezik i književnost). Objavio je dvije knjige: Krivotporene pjesme (2011), Priče o malim i velikim čudima (2013, sa Kemalom Musićem) i jedan je od autora Čitanke s elemntima teorije književnosti za prvi razred srednjih stručnih škola koja će od septembra ove godine biti u upotrebi. Njegovi učitelji hodali su nikšićkim korzoom sa cigaretom u zubima i pikslom u ruci. Domaštavili osmijeh Ljuba Čupića, kao Mona Lizin. Od njih je učio kako se od crnogorskog kamena kleše stih.
SUBJEKAT ME GLEDA ISPOD OKA. SMANJENA VIDLJIVOST. PUNKTOVI.
ili
O knjizi Jovane Bojović MAGLA: VIDLJIVE TAČKE
(impresionistički antiprikaz)
Subjekat me gleda ispod oka.
Ova poezija zna. Bez ambicije da mijenja. Bez volje da kritikuje. Događa se, bez obzira što se od nje očekuje, u golotinji riječi. Samo u njoj. Nije to revolucija u poetici. Vrijeme novotarenja, ili želje za njim, iza nas je. Savremena poezija shvatila je da cijela može biti jedino u prekoračenju uspostavljenih granica. U izmiru sa prozom svakodnevice i dramom života. Postalo joj je tijesno u nepovredivim knjigama kanona. U metafizici. U ideologiji. U estetici. Zato znanjem, a ne estetskom samodovoljnošću, zaposijeda svijet. Izraziti se pjesnički, lirski zaneseno, bogo moj, isto je što i delirično zapomagati Čovjek je pao! Čovjek je pao! Poslije se može pojesti i sopstveno srce, gric po gric. Do ništa. Metafora, očigledno, visi mačku o repu, ili orahu o grani – kako je zgodnije. Igranje u dvorištu Stilskih Figura ostaje na volju onima koji još uvijek pjevuše uz melodiju i melanholiju. Dakle, mora se u glavu Zvijeri. Mora se u srce Svijetu. Mora se otvoriti riječ, do potpunosti. Ritam može da da jedino doboš, ako mu je koža ljudska. Sve češće jeste. Jer Sve, tradicionalno pjesničko, krvavo je sjebano. Odavno. Poezija, ili njen pričin, istinski diše samo na ruševinama svijeta. Da joj se može, rado bi izmislila psovku koju nijedna liberalnost ne bi mogla izustiti.
Na početku je sjećanje, uvijek. Bez štimunga i didaskalija. Poezija nove knjige Jovane Bojović nije nahoče. Ona ima utemeljenje u žiznji antikonformističkih pjesnika. U prekookeanskoj tradiciji koja nam se nekada dešavala samo u knjigama. Danas nam se događa u torturi kapitala. Iz te igre, krvi i meda, izašao je novi Pjesnik. Naša poezija, donedavno, bila je malo sjetna, malo lirska, malo o smrti, malo o zadužbinama i ljubavi. Bila je po mjeri avangardnog krajputaša. Ženske pjesme očeličila je muška tranzicija. Muškost neoliberalne neohajdučije. Lirski subjekat više nikada neće moći biti lirski. Nema kalkulacija. Tako je odlučeno na Jalti. Ostao je samo subjekat, pasivan i duboko nihiličan. Njegova sudbina u pjesmi jeste vrebanje sebe mogućeg u životu. Zato, u ovoj knjizi, on uvijek dolazi iz mogućnosti, kao iz magle. Ovaj subjekat ne iskazuje, ne dokazuje, ne pokazuje, on zna. Zna i govori. I gleda ispod oka, u čitaoca.
Smanjena vidljivost.
Šta se naslućuje u ovoj poeziji? Naslućuje se jeza egzistencije i mali grč umjesto osmijeha. Događa se bol – svoj, moj, tvoj i Predački. Velike riječi ontologije zamijenjene su čistim, metalnim zvukom odživljavanja stvarnosti. U prvom planu su prizori, izdvojeni i izopšteni. Slike, ne pjesničke, već kazivačke, ponekad sirove, narativno modelovane, upotpunjuju viziju usuda, na koji smo navikli. A nijesmo smjeli. Otuda u ovim pjesmama toliko pomirenosti. I toliko govorenja, sebi u lice. Prisustvuje se završnom činu, trećem. Po logici žanra Pedro mora da visi. Pjesnikovo je da taj spektakl što je moguće uvjerljivije prenese. Kazati znači preživjeti. Odživjeti zločin naviknutosti.
inspiracija
emigracija
konekcija
sve je to meni nestalo
sjedim pod klimom i pišem
(Iz pjesme „Rima“)
Punktovi.
Magla je prostor nevida. Lutalački prostor. Topos rastakanja oblika. Magla posvaja subjekat. Oduzima mu sposobnost percepcije: sve je na dohvatu ruke i sve je do u beskraj daleko. U magli se ne ide ka Drugom, već ka Sebi. Drugi je spasen jer je van magle, iza lutanja. U njoj, magli, predmeti i pojave manipulišu subjektom. Obmana je u osnovi identiteta magle. U magli se ne nalaze putokazne tačke, one se stvaraju, nekako. Sve je u osjećaju i osjećanju. Prva vidljiva tačka jeste svijest o Sebi. JA nasparam hipokrizije magle. JA naspram tradicije ćutanja i naviknute potčinjenosti. Poezija Jovane Bojović ne prepoznaje nekad markirane orijentire ka izlazu, bila bi to jeftina pedagogija, ona ih bilježi, sama sobom. Stvara ih ironijom, persiflažom; podsmjehom sveprisutnom, podsmjehom globalnoj manipulaciji, globalnoj strategiji dehumanizacije. Primijetiti i kazati, dati glas o sebi; čuti se u magli koja je svuda, kao neman ili avet – naslijeđena, stečena, nametnuta.
prvog u mjesecu nestaju očekivanja
poruka od banke ne donosi radost
sitne potrepštine gube se
u krupnom nedostatku
koji se naliva vinom
prvog u mjesecu
(nekad drugom trećem ili četvrtom)
naše malograđanske plate
provociraju crvene feng shui novčanike i otekle šake
(Iz pjesme „Prvog u mjesecu“)
Magla je izvjesnost. Poglavlje Iz magle ne postoji. Postoji samo čitalac koji će uspjeti da napipa, sljepačkim okom, svoju vidljivu tačku, u svijetu koji proždire opsjena. Ova poezija je korak u tom pravcu. U pravcu ka Sebi.
