(1979, Pavino Polјe). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za srpski jezik i književnost). Objavio je dvije knjige: Krivotporene pjesme (2011), Priče o malim i velikim čudima (2013, sa Kemalom Musićem) i jedan je od autora Čitanke s elemntima teorije književnosti za prvi razred srednjih stručnih škola koja je od septembra ove godine u upotrebi. Profesor je u Gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici.
ČITANJE JUTRA
Znam da sam je uvijek viđao sa tim crvenim kesama. Samo to znam. Ne znam zašto je otišla. To ne znam. Uvijek je nosila te kese, i kačila ih na kvaku, prije nego što uđe. To smo svi primijetili. Samo to znam. Pričali su da je bila udata za muslimana, prije rata. I da su živjeli u Vogošći, valjda Donjoj Vogošći. To su pričali. Kad je pizdarija počela ona se vratila kod svojih u Bijeljinu. Otac joj je bio učitelj. Fin čovjek. Vidio sam ga jednom, prije desetak godina. Majka joj je rekla da je prava sreća što nemaju djecu. Rat je, a u ratu su djeca teret. To su pričali. Otkud ona u Ceklinskoj ja to stvarno ne znam. Pričali su da ju je doveo Beli. On je vodao te žene iz Bosne, poslije rata. To se pričalo. Eh, sirotica. Taj njen musliman, kad se rat završio, vratio se kući. Ja stvarno ne znam kome sad pripada Vogošća, nama ili njima. Mislim da je naša. Ili sam to negdje pročitao. Ne znam. Uglavnom, kad je pokušao da otvori vrata eksplodirala je bomba. Tako su se tada igrali. Ušli bi, ti neki, onda bi bombu stavili u čašu, a čašu na kvaku, sa unutrašnje strane. Tako se pričalo. Ne znam zašto je otišla. Bila je tužna i lijepa.
