Bosanskohercegovačka književnica Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.
Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Učestvovala je na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.
Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
ŽENA IZ OGLEDALA
s vremena na vrijeme
odjenem majčinu vjenčanicu
i satima se ispred ogledala divim ženi
koja je imala hrabrosti kazati da
ne kažem ništa
pravim piruete
zatim lomim prste
krasi me crveni ruž
saplićem kosu i u nju stavljam
bijeli cvijet
sada sam spremna
kažem ženi koja me gleda
i jedna drugoj se osmjehujemo
ogledalo me izdužuje
i kao da tamo nisam ja
u postojanje više nisamo sigurne
ni ona ni ja
iz bijele porculanske šoljice
miris majčine dušice
umiruje
i stvaran je
NEPRISUTNOST
odustala sam od kretanja
i od sanjarenja sam odustala
želje su zauvijek
iščezle iz rječnika
i iz mene
sklopila sam oči
ova put odlučna
riješiti se svih svojih
bolova
SIGURNE RUKE
dok čitam o samoubistvu
pjesnikinja i pjesnika
pomislim na tebe
i način na koji se smiješ
jednom si kazao da sam divna
i to je bilo dovoljno
da zatvorim oči
i poželim umrijeti
glava na jastuku
traži hladniju stranu
pomjera se lijevo desno
lijevo desno
pa sve brže
i sve izgleda
kao da na pitanje
voliš li me
kažem ne
ruke su u plahte upetljane
i tako negiram
svaki oblik postojanja
u svijetu
u postelji
u kojoj s tobom moram biti jedno
pri tome ne izgledam nimalo
bespomoćno
