Poslije završene OŠ "Štampar Makarije" upisala je Gimnaziju "Slobodan Škerović," filološko odjeljenje. Drugi razred srednje škole je završila u Njemačkoj. Nekoliko njenih radova je objavljeno u školskom časopisu "Znak."
SVIJEĆA I CVIJET
Već tri dana su se vozili u vagonu koji je tandrkao. U pet kvadratnih metara nalazilo se dvadesetak ljudi koji su iznemoglo sjedjeli na naprslim daskama.
Miris znoja pomiješan sa sadržajem dvije kofe, koje su služile kao toalet, punile su nozdrve mladića koji se danas već dva puta onesvijestio. Kad god bi došao svijesti sjećao bi se da su ga razdvojili od žene. Nju su ukrcali u drugi voz, sa ostalim ženama. Brinulo ga je kako će se snaći, jer ni y normalnim okolnostima nije umjela da se izbori za sebe. Dolazila je iz bogate porodice, ćerka jedinica, razmažena. Volio je što je i on razmazio, zagrljajima, poljupcima, cvijećem. Kada joj je posljednji put poklonio cvijet? Nije se sjetio. Odlučio je da će prvom prilikom ubrati cvijet za ženu i odnijeti joj ga. Nastavio je da razmišlja o drugim stvarima koje mora da uradi kada se vrati kući, kao da pravi gefillte fish, da popravi krov, provoza bicikl do novog kvarta grada, svira klavir, posveti se svojoj bašti. Svom snagom je stisnuo žicu koja je služila kao rešetke na prozoru. Nesvjesno se utapao u bol, dok mu nije prišao čikica koji je pažljivo izvadio tri bodlje iz njegove ruke i otcijepanim platnom svoje košulje zavio njegovu ruku. Azriel mu se nije ni obratio. Ponovo je bio na granici svijesti. Starac ga upita: "Kako se zovete?" "Azriel" promumla on. "Drago mi je, ja sam Aron. Tvoja ruka će biti bolje. Ako želiš, pomoliću se za tebe sjutra ujutru kada budem izvodio Mi Schebeirach. " Azriel nije mogao da mu kaže "ne”, iako nikada nije zaista vjerovao. Svoje misli o božanskom je završavao na: "Bog želi da sam tu. Ja sam suviše mali i glup da bih shvatio nešto tako veliko i kompleksno." Aron je otišao govoreći: "Baal Teshuva, sada će ti trebati više nego ikada."
Iako je imao poštovanje prema vjeri, rabine nije volio. Mogli su da mu čitaju misli i da ga upozoravaju na grijehe o kojima im nije govorio. Svaki je imao svoje tumačenje Tore. Nadao se da neće ponovo ukrsititi puteve.
Voz koji je krenuo iz Nipnberga zaustavio se na nekom, Azrielu, neznanom mjestu. Kada se iskrcao pogledom je tražio svoju ženu. Propitivao je ostale gdje su njihove žene. Samo se muški rod našao na toj blatnjavoj zemlji ispred oronule prazne zgrade.
Postrojili su ih i prozivali po spisku koji je sačinila neka nevidljiva administracija. Prvi put, sebično, nije mislio na ljubav svog života, već samo na sebe. Već je vidio da svi profesori, pjesnici i muzičari bivaju odstranjeni i postavljani u zaseban red.
Nekoliko sekundi kasnije vojnik sa stisnutim usnama i izopačenim krstom uzeo ga je pod ruku i gurnulo u red radnika. Kamen mu je pao sa srca. Ponovo sebično, brinuo je samo o sebi i nije mogao da se sažali na pjesnike koji su bili u redu naspram njega. Sve su ih upucali pred njima. "Istupi" je od te noći pa nadalje označavalo smrtnu kaznu.
Azriel je dobio posao na polju, kao zemljoradnik. Oni su im bili među najpotrebnijima. Smatrao se srećnim što ih strašila sa izopačenim krstom nisu tako često posjećivala, znajući da ih snabdijevaju hranom.
Već prve godine su primijetili da bi jevrejske praznike mogli da preimenuju u nacistička pokoljenja. Njihovi dani sreće su se završavali sa hiljadama mrtvih od prve Hanuke u logoru. Ni Azrielovo polje nije bilo pošteđeno, mlada radna snaga je izdahnula među klasovima kukuruza.
Platna njihovih košulja su poslužila kao svijeće menore. Potopljena uljem, čekala su da ih rabin Aron zapali. Izgovorio je prva dva blagoslova nad novonastalom menorom. Pogledao je isprepadana lica oko sebe koja su se tresla na decembarskoj zimi i čekala ga da izgovori treći blagoslov i zapali nauljanu tkaninu u nadi da će se makar malo zagrijati od plamena. Napokon, rabin Aron je smogao snage i izgovorio: “Blagosloven si Ti, o Gospode naš Bože, Kralju Univerzuma, koji nas je održao u životu, i samim tim očuvao i dozvolio nam da stignemo do ovog godišnjeg doba.”
Ostatku je laknulo i svjetlost plamena je sijala u njihovim očima. Azriel nije mogao da bude dublje razočaran. Prišao mu je upitavši ga: “Kako ste mogli da odrecitujete posljednji blagoslov, kada hiljade mrtvih leži u sijenci svijetala Hanuke, kada je hiljade izgladnjelo i izgubilo svoje bližnje? Kako se zahvaliti na ovakvom “održavanju u životu”? “Isprva, ni sam nisam znao kako to da uradim. Osvrnuo sam se oko sebe i pogledao umorne glave koje čekaju svijeću Čuda. Treća noć Hanuke je posvećena Čudu. Naši preci su znali da imaju dovoljno ulja za jednu noć, druga noć je mogla da bude slučajnost, a treće noći su shvatili da je Božja ruka imala udjela u događaju,” odgovori mu Aron. “Ali šta je čudesno u našim životima,” tvrdgolavo je nastavljao Azriel. “Mi čekamo Čudo, mi mu se nadamo.”
Tada mu je taj razgovor ispijao svijest i prosipao je u blato. Danas, on je njegova svijest. Tri godine su prošle otkako je izašao iz Sobibora. Te tri godine je proveo tražeći rabina Arona, samo da bi mu rekao da je njegova riječ prosvijetlila njegov život više od bilo kojeg paljenja menore, da je te noći u Sobiboru prvi put poslije dugog niza godina očitao i sam molitvu, ali da je bilo kasno, da je njegova žena umrla u Bergen-Belzenu i da tumara zemljom već godinama. Zamišljao ga je kako odgovara: “Bog je zaista pomogao.”
Posljednja nada da će čuti ove riječi kako prelaze ivice Aronovih usana je bio popis umrlih u genocidu objavljen u Berlinu. Ukrcao se na voz, da bi se vraćao za Nirnberg sa podatkom da je Aron umro u Treblinki 1942.
Razmišljao je kako će da se iskrca na stanici u Nirnbergu, kupi buket cvijeća i pođena ženin grob. Taj buket je htio da položi pored nadgrobne ploče zajedno sa kamenčićem, u nadi da će je nekim Čudom sresti na nekom drugom svijetu.
